U ponedjeljak smo posjetili knjižnicu Staglišće i prisustvovali jednom jako lijepom događaju – susretu s našom bivšom učenicom, a sada spisateljicom, Mirnom Brođanac.
Mirna je kod nas završila ekonomski smjer srednje škole, a kasnije na Filozofskom fakultetu kroatistiku, komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Mirna je danas profesor hrvatskog jezika i književnosti i knjižničar, sa završenim magisterijem i trenutno na poslijediplomskom studiju.
Mirna je djevojka u kolicima, koja od djetinjstva voli čitanje i pisanje i kako sama kaže: „Pisanje je za mene posebna vrsta kretanja, jer dok pišem, onda sam na mjestima na koja ne bih mogla ići zbog svojih fizičkih ograničenja.” To što je u kolicima, Mirnu nimalo ne sprečava da aktivno sudjeluje u životu i za nju ograničenja ne postoje. Veliki je sanjar i vjeruje, dok kod možemo nešto sanjati i željeti, da će se to i ostvariti te se tog mota i sama drži. Do sada je napisala 2 slikovnice: Lanina škola i Treba nam samo iskra, a njene kratke priče objavljene su u raznim časopisima i portalima, a objavila je zbirku pjesama Povezija.
Slikovnicu Lanina škola nam je predstavila danas, a ona opisuje prvi dan školovanja djevojčice s invaliditetom. Nastala je kao dio međunarodnog projekta „Svaka priča je važna” koji promovira inkluzivnu književnost, a Mirna ju je napisala, kako kaže, jer takve priče nije imala za čitati kao mala. To je knjiga u kojoj glavna junakinja promatra svijet iz sjedeće perspektive, i nalikuje svima nama, a njome je željela čitatelje odvesti u dobar , izazovan, ali pravedan svijet utemeljen na iskrenosti i razumijevanju.
Upravo smo i mi, slušajući Mirnu, zakoračili u jedan takav predivan svijet, pun emocija, hrabrosti i odvažnosti. Naučili smo da različitost nije prepreka pravom prijateljstvu i da je škola sigurno mjesto na kojem međusobne različitosti razred čine boljima.
Mirna nas je osvojila svojom osobnošću, hrabrošću i stavom! Želimo joj da nastavi stvarati i pisati ovako divne knjige kroz koje možemo štošta naučiti, a uz to, da pisanje, kao i život, ne treba shvaćati preozbiljno. I da je važno pisati s osmijehom 🙂
Melita Tisovec
